Od kud krećeš i kako? Kojim putem?  Gdje želiš stići u svom umjetničkom radu?

Moja ljubav prema kazalištu proizlazi iz mog obrazovanja. Studij trodimenzionalnog dizajna na Royal Academy of Fine Arts u Ghentu naglašava ideju i koncept, a tek zatim medij (barem sam ja to tako interpretirala). Drugim riječima, odabrala sam primjereni medij za ono što sam željela reći. Poslije prve izvedbe Beckett in His Place znala sam na koji način želim raditi, na koji način prenijeti ono što me fascinira.
Odabrati rad o «čekanju», «ničemu», «svemu», «smrti», a uskoro i «nečemu», može se činiti čudnim, no za mene je to bio prirodan slijed događaja. Čitanje U očekivanju Godota Samuela Becketta bio je ključan trenutak za mene. Veza ljubavi/mržnje toliko me zaintrigirala da me odvela u Santiago de Compostela na hodočašće. Sporost i prolazak vremena nisu se činili tako snažnim do povratka kući. To mora da je bio utisak koji je Beckett izazvao kada je prvi put izveo U očekivanju Godota 1952. godine. Kako «ništa» može postati sveobuhvatno iskustvo. Sljedeći tu logiku (takav je moj princip rada) propitivala sam može li se isto iskustvo postići iz suprotne perspektive. To je bio početak onog što se na kraju formiralo u O. Sve je moguće. Sve je u redu.
Ništa i Sve konstantno se dotiču teme «smrti». Upravo to je razlog zašto sam se naposljetku pozabavila tim pitanjem s Peterom Aersom i Tijsom Ceulemans. Osvježenje je raditi u grupi, ali imati partnere u zločinu za ovakvu tematiku posebno je značajno. Za kraj, planiram završiti svoju karijeru u kazalištu s «Nečim» što će zasigurno biti sasvim drugačije iskustvo (barem u nekom smislu). To je posljednje djelo koje je nedostajalo u mojoj logičkoj slagalici. To «nešto» je razlog zašto nismo u mogućnosti shvatiti «ništavilo», «sveobuhvatnost» a možda i «smrt». Za razliku od ostalih izvedbi, ovu bi željela završiti sama (na pozornici), moj fin de carrière.
Da, želim prestati s radom u kazalištu s 30 godina (barem na stvaralačkoj razini). Zašto? Imam 3 dobra razloga. Prvi sam upravo rekla, a to je da ću do tada napraviti sve što sam planirala. Uz svoj rad mnogo sam naučila te želim iskoristiti ta znanja u svakodnevnom životu. To nas dovodi do trećeg razloga, a to je da svaki projekt traje pune dvije godine gotovo konstantnog rada, tempo koji se ne može cijeli život održavati. Ja sam perfekcionist. Svaki detalj izvedbe mora biti točan, to je jedini načini da nešto uspije biti istovremeno jednostavno (što mi se sviđa), ali i kompleksno. Moje izvedbe su golemi višeslojni kolači u kojima možete odabrati (ovisno o raspoloženju i poznavanju tematike) koliko duboko želite ići. Nesvjesno ćete shvatiti izvedbu na svoj način. Izvedba će vas zaokupiti i ostati vam u sjećanju jer ćete se osjećati da je namijenjena isključivo vama. Ne želim se zadovoljiti ničim manjim. U starosti se želim osvrnuti na ovaj projekt i znati da sam ga uspješno izvela, to je moj cilj (i dan danas ne žalim ni za jednom odlukom).

Kako bi postigla svoje ciljeve, ne samo da radim mnogo već slijedim svoju stalnu metodu rada. Ako je ikako moguće volim iskusiti sve što planiram izvoditi. Primjerice, hodati tih 800 kilometara razmišljajući «zašto ovo radim» čitavo vrijeme. Ili provesti dva mjeseca pokušavajući shvatiti «sve» kroz 20 000 različitih riječi (bez rečenica). Otkrila sam da moj mozak dobro funkcionira kada izvršavam dosadne zadatke -- kao što je provjeravanje broja riječi koje je Beckett koristio u pisanju U očekivanju Godota. U pripremama za O zaokupila sam se bilježenjem kada i gdje se riječ «svi» koristi u raznim knjigama, rječnicima, novinama. Nasreću i klasična proučavanje književnosti i razgovori su velik dio pripreme za predstave.

Za kraj, nadam se da ćete primijetiti koliko je publika važna u mojim izvedbama. Osjećam veliku odgovornost kada publika odvoji od svog vremena kako bi prisustvovala mojim izvedbama. Ona je razlog zašto radim na ovaj način, zašto sam toliko pedantna u svom radu.

Leentje Vandenbussche (Bruges, 1984.) obrazovala se na području 3-D dizajna pri Royal Academy of Fine Arts u Gentu. Njezino je stvaralaštvo mješavina kazališta/performansa i vizualnih umjetnosti. Osnovne teme njezinog stvaralaštva su javni prostor, voajerizam te potraga za pristupačnim konceptom i iskustvom.

Zadnjih pet godina Leentje Vandenbussche radi na diptihu “Sve i Ništa”. Grafičkim istraživanjem propitkuje dualnost između “svakodnevne upotrebe riječi” i njihovog “egzistencijalnog” značenja. Ovaj je osobni process bio početna točka za kasniji fizički prijevod koncepata u dvije izvedbe.

Prva izvedba “Beckett je na svom mjestu” pokazat će zagrebačkoj publici kako “Ništa” može biti Sve. Nakon završetka magisterija kazališne znanosti na Sveučilištu u Antwerpu, započela je drugi dio diptiha – “Sve”. Započela je opsežno dvogodišnje istraživanje, s nekoliko manjih izvedbi i intervencija u međuvremenu: ‘Waiting on Godot from A to Z’ (Back to Beckett festival, Monty / Muhka, Antwerp), ‘M2’ (De Tijd, Antwerpen), ‘Seizoenarbeiders’ (Campo, Gent) and ‘Everything with Joi’ (‘InteatroFest’ Polverigi-Italy). Leentje Vandenbussche članica je kazališnog kolektiva zie!duif. S izvedbom “Stockholm” (Grupa za samopomoć za iskompleksirane strance) osvojili su prvu nagradu na Theater aan Zee (Oostende) 2008. i Fringe (Amsterdam). Trenutno radi na projektu

“X / An exercise in disappearing (X / Vježba nestajanja)”, produkciju o umiranju.

Leave a reply

Name (required)

Website