1. Od kuda krećeš i kako?

Izvedbene umjetnosti imaju sposobnost uspostaviti direktni odnos s publikom. Tijekom 80ih i 90ih kazalište i ples su postali važan medij komunikacije u Lisabonu. Nosili su val promjene i izazova. Težili su revolucionarnom i avangardnom, borili se za ljudska prava te u izvođenje uveli element razmišljanja i doživljaja naspram plitkog izravnog shvaćanja zabave u doba fašizma.

Naišla sam na kazalište, a kasnije i ples kroz svoj politički angažman u kojem sam društvo promišljala kroz prizmu filozofije. Činilo mi se da je razvijanje misli i osjećaja na ovaj način korisno za unapređivanje kritičkog mišljenja te da može direktno utjecati na ljude individualno te dovesti do promjena u društvu.

Još uvijek imam iste ciljeve do kojih dolazim na druge načine. Moj rad se sastoji od stvaranja izazovnih formata koji navode publiku da drugačije vidi stvari. Želim stvoriti dijalog s gledateljem. Stvoriti mjesto u kojem je gledatelj emancipiran (ali se i zabavlja)!

 2. Kojim putem ideš?

Nikad nisam radila tradicionalno. Moje obrazovanje obuhvaća bavljenje pantomimom, suvremenim plesom, radom u cirkusu i kazalištu. (Do dan danas) sam najviše naučila radeći. Moja karijera započela je početkom 90ih kada sam došla u kontakt s avangardnom strujom umjetnika u Portugalu i Belgiji. U tom periodu najviše sam radila s koreografima Verom Mantero i Hansom Van den Broekom (Les Ballets C. de la B.) koji su me uveli u suvremeni ples.
Nakon toga surađivala sam s nekoliko koreografa isključivo kao izvođač, no uskoro sam počela i sama sudjelovati u osmišljanju koreografije, u suradnji s umjetnicima kao što su na primjer Davis Freeman i Mette Edvardsen.

Istovremeno sam s nekoliko prijatelja umjetnika, kao što su Lawrence i Vincent Malstaf, Live’hanne Haugen i Davis Freeman, započela umjetnički Laboratory Bains Connective gdje smo razvijali našu praksu proizvodnje znanja i umjetnosti relativno nezavisno. Laboratory postoji i danas, a ja djelujem kao umjetnički koordinator projekta.

Moj rad se kroz godine razvio i manifestira se na razne načine u umjetničkom svijetu. Izvodim u tuđim projektima i stvaram vlastite, radim kao umjetnički koordinator u BC-u i kao mentor u a.pass-u (studij izvedbenih umjetnosti u Antwerpenu)

Svi ovi elementi pridonose mom aktivnom sudjelovanju u polju izvedbenih umjetnosti. Želim biti u aktivnoj poziciji kako bi mogla promišljati, strukturirati i razvijati znanja u ovom polju. Želim isto postići i kroz svoj rad.

3. Kamo želiš stići u svom radu?

Po pitanju umjetničke prakse želim nastaviti raditi na svojim izvedbama kao i surađivati s drugim umjetnicima. Volim uspostavljati dijalog i dijeliti odgovornost. Smatram da se kroz grupni rad uvijek može više postići. Ovo naravno nije univerzalna istina ali mislim da je dobar pristup radu.

Volim eksperimentirati s raznim formatima i propitivati kako i zašto izvedbe funkcioniraju. Zanimaju me raznoliki načini na koji se izvedbena umjetnost može izražavati. Na određeni način to je put kojim sam krenula i kojim ću nastaviti u budućnosti. Jednaka pitanja postavljaju se u poslu mentora i koordinatora, pa im prilazim na isti način: stimulirajući percepciju i razmišljanja.

Istraživanje je element koji povezuje ova dva pola, odnosno praksu s teorijom, te odgovara na pitanja koja one postavljaju.

Lilia Mestre je izvedbena umjetnica portugalskog porijekla koja živi i radi u Bruxellesu. U svom radu koristi koreografske alate kako bi istražila teme povezane s percepcijom, kulturom i odnosima. Od 1994. radi kao plesačica i/ili surađuje s već etabliranim umjetnicima kao što su Vera Mantero, Hans Van den Broeck, Christine de Smedt , Martin Nachbar, Kate McIntosh i Mette Edvardsen. 1999. godine u suradnji s Davis Freemanom pokreće kompaniju Random Scream kako bi jezikom plesa, kazališta i vizualnih umjetnosti govorili o eklektičnoj prirodi svakodnevne kulture. Njezini projekti uključuju kazališne predstave: “Untitle me”, “Missing Link”, “Beyond Mary and Joseph”, “Rendering”, “(g)hosts” i “Moving you”.  Kreirala je i istraživačku site-specific seriju “Interface fictions”, preispitujući performans, proizvod i pogled u javnom prostoru te performativnu site- specific zvučnu instalaciju “Live-In Room” nastalu iz istraživanja o zvuku i emocijama. Njezin sljedeći projekt “Ai! An interjection – as relational form” je koreografska suradnja s Marcos Simõesom.

Od 2006. radi kao dramaturg i koordinator za Bains Connective Art Laboratory u Bruxellesu. Trenutno je mentor na a.pass-u (Advanced performance and scenography studies) u Antwerpu.