GANZ NOVI FESTIVAL, međunarodni festival razvojnog kazališta (8.-18.09. 2011.)
GANZ NOVI FESTIVAL, međunarodni festival razvojnog kazališta (8.-18.09. 2011.)
13.9.2011. / 21:00 Galerija SC / Ulaz slobodan!
Reci više! jedan je od zanimljivih oblika prezentacije koji se u posljednje vrijeme proširio po svijetu. Unutar koncizne, unaprijed dogovorene i za sve sudionike identične forme niz mladih stručnjaka i kreativaca prezentira svoj rad. Za razliku od sličnih vrsta prezentacije (Ignite, Pecha Kucha…) Reci više! ima otvorenu formu koja se određuje ovisno o tipu sudionika i potrebi njihovih izlaganja. Ujedno, a možda i baš zbog toga, Reci nije ograničen samo na pojedina područja već je naglasak na jačanju mreže i upoznavanju MLADIH autora.
Za Ganz novi festival RECI VIŠE! poprimit će formu 15/25 što znači da će p(r)ozvani prezenteri imati priliku unutar 15 slika prezentirati svoj rad. Svakoj slici trajanje je 25 sekundi. Prezentacije su javne i po njihovu završetku svi su pozvani na druženje, uz dijalog s autorima. Uz dinamično otkrivanje svijeta kazališta, umjetnosti i kulturne produkcije možete i postaviti pitanja ili samo popričati s prezenterima.
Između ostalih, u sklopu Reci više! predstavit će se Ivan Kralj (kulturni menadžer, umjetnički direktor Festivala novog cirkusa), Mala Kline (slovenska izvedbena umjetnica), Maja Šimić (kazališna redateljica), Miet Warlop (belgijska kazališna umjetnica), Saša Božić (kazališni redatelj i dramaturg) te Zvonimir Dobrović (kulturni menadžer, umjetnički direktor Perforacija i Queer festivala).
Julian Hetzel (1981.) živi i radi u Amsterdamu i Leipzigu. Studirao je likovnu umjetnost na Bauhaus University Weimar od 2002. do 2008. Dio je electro pop benda “Pentatones” baziranog u Leipzigu. 2005. zajedno s medijskim umjetnicima suosnovao je studijsko-radionički projekt “YouAreWatchingUs” koji se bavi audio-vizualnim performansima. 2006. kreirali su trandisciplinarni medijski projekt “preENTER” koji je prikazan među ostalima i na ARS electronica festival ’08 u Linzu. Od tada radi na međuodnosima različitih medija, formata i umjetničkih jezika. Kao samostalni umjetnik (likovni umjetnik, konceptualni dizajner, skladatelj) radi za različita kazališta i kulturne institucije. Predaje na Odjelu Art & Design na Bauhaus University Weimar. Od 2010. pohađa DasArts u Amsterdamu.
Mala Kline (1977.) diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Sveučilištu u Ljubljani. Od 1995. profesionalno radi kao plesačica (En-Knap, Ultima Vez), performerica, koreografkinja i redateljica na raznim izvedbeno umjetničkim projektima. Svoj rad stvara baziran na i u suradnji s drugim umjetnicima na projektima zajedničkog autorstva. Njena najpoznatija scenska djela su Campo de’ Fiori, Debut, The End i nedavno premijerno prikazan Bliss. 2005. dobila je nagrade Zlata ptica, i Povodni moz. Trenutno je na trećoj godini poslijediplomskog studija socijalne filozofije u Ljubljani. Od 2009. studira na The School of Images u NY-u te od 2010. Masters of Theatre program na amsterdamskom DasArtsu.
Rona Žulj (1985.) – Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radila je dosad uglavnom kao dramaturg i/ili autor/ko-autor teksta na predstavama u produkcijama vezanim za Teatar ITD (Lijepa Naša, Žrtve zemljopisa, Carstvo radosti, Pijanistica, Koriolan, Grmače). U travnju 2011. izlazi s autorskim kazališnim projektom Hommage I . Također prevodi sa slovenskog (D. Zajc: Grmače; I. Svetina: Edip u Korintu).
Drame: Sunce se smije 2006. (izvedena kao radio-drama na Trećem programu HR HRT-a u režiji R. Mesarić, te postavljena u kazalištu “Kosztolányi Dezső” u Subotici 2009.) Janijeva svečanost 2007. , Jedna ili dvije elegije 2009. (izvedena kao radio-drama na Prvom programu HRT-a i objavljena u časopisu Frakcija 2010.), Pousse Pousse Noir 2011.
Miran Kurspahić (30.08.1979.) je uvijek spreman djelovati bez zadrške i susprezanja, iz sve snage, ne libeći se radikalnih, bezukusnih rješenja koja su prožeta njegovim nesuspregnutim, pretencioznim, narcisoidnim nastupima. Kronična potreba za ironizacijom ljudi, događaja i rada iz njegove bliže i dalje okoline, često ima ishodište u bespoštednoj autoironiji. On izostanak talenta kompenzira silnim htijenjem, nesputanom, pomalo prenaglašenom energijom, te ne uvijek shvaćenim humorom na rubu predškolskog. Gladan pažnje i honorara, voljan je i skinuti se ako će to izazvati željenu reakciju i priskrbiti mu epitet enfant terrible-a. Kronična potreba za ironizacijom ljudi, događaja i rada iz njegove bliže i dalje okoline, često ima ishodište u bespoštednoj autoironiji. Voli mačke i vermuth, te napominje kako je glavni motivator njegovog umjetničkog, društvenog i sportskog djelovanja -- bijes. Toliko je posvećeno i studiozno pristupio studiju kazališne režije na zagrebačkoj ADU, da je diplomirao tek nakon 10 godina. Iza sebe ima brojne uspješnice poput “Vrijeđanja publike”, “Koriolana” i “Zadatka”, kao i međunarodni ultra điha-điha megahit “Žrtve zemljopisa 2 -- Povratak žrtve” koji je najdugovječniji i najizvođeniji projekt Kulture promjene.
Lilia Mestre je izvedbena umjetnica portugalskog porijekla koja živi i radi u Bruxellesu. U svom radu koristi koreografske alate kako bi istražila teme povezane s percepcijom, kulturom i odnosima. Od 1994. radi kao plesačica i/ili surađuje s već etabliranim umjetnicima kao što su Vera Mantero, Hans Van den Broeck, Christine de Smedt , Martin Nachbar, Kate McIntosh i Mette Edvardsen. 1999. godine u suradnji s Davis Freemanom pokreće kompaniju Random Scream kako bi jezikom plesa, kazališta i vizualnih umjetnosti govorili o eklektičnoj prirodi svakodnevne kulture. Njezini projekti uključuju kazališne predstave: “Untitle me”, “Missing Link”, “Beyond Mary and Joseph”, “Rendering”, “(g)hosts” i “Moving you”. Kreirala je i istraživačku site-specific seriju “Interface fictions”, preispitujući performans, proizvod i pogled u javnom prostoru te performativnu site- specific zvučnu instalaciju “Live-In Room” nastalu iz istraživanja o zvuku i emocijama. Njezin sljedeći projekt “Ai! An interjection -- as relational form” je koreografska suradnja s Marcos Simõesom.
Od 2006. radi kao dramaturg i koordinator za Bains Connective Art Laboratory u Bruxellesu. Trenutno je mentor na a.pass-u (Advanced performance and scenography studies) u Antwerpu.
1. Od kuda krećeš i kako?
Uvijek sam se osjećao kao potpuni autsajder u ovom polju. No to mi nikad nije smetalo, pogotovo u Francuskoj gdje kazalište ima dugu i snažnu tradiciju koja nema gotovo nikakve veze s mojom praksom. Koliko ja znam, kazališta su najpogodnija mjesta za izvedbe, ali to je samo slučajnost. Opremljena su bolje nego primjerice nogometna igrališta, no to se možda i promjeni.
2. Kojim putem ideš?
Nemam formalnog umjetničkog obrazovanja. Sve moje studije (književnosti, lingvistike i medija) dio su mog umjetničkog projekta. Započeo sam individualnim izvedbama u svom domu za odabranu publiku, nastavio u malim nezavisnim kazalištima uz pomoć suvremene plesne scene. Doslovno sam učio na pozornici u suradnji s prijateljima i kolegama. Smatrali smo da je sve što radimo originalno i novo, što naravno nije bilo točno. U nekim aspektima nedostatak obrazovanja dobro me obrazovao. No to također znači da gubim dosta vremena pokušavajući sve samostalno dokučiti.
3. Kamo želiš stići u svom radu?
Umjetnost (odnosno ono od čega se umjetnost stvara, sama srž ideje) se u zadnje vrijeme teško nalazi. Čini se kako je većina nas traži na vrlo udaljenim mjestima. No, to je dobro. Uvijek mi je drago vidjeti da smo našli ples u kupusu, glazbu u zvuku trutova i kazalište u tvornici.
Halory Goerger bavi se s nekoliko manjih poslova (performer, tvorac videa, pisac) da bi financirao svoju strast, odnosno prodavanje šibica na Božić po ulicama prekrivenima snijegom. Sanja predstave i instalacije umjesto građenja kuća jer je tako bolje za sve. Radi na povijesti ideja jer je, kada se on pojavio, sve već bilo zauzeto. U svim svojim pokušajima apsolutna oskudica koketira s formalnom strogošću blagoslovljena lagodnim odnosom s umjetničkom praksom i brigom da izvuče živu glavu. Jedan je od osnivača privremene autorske kompanije France Distraction. France Distraction, A-tim suvremene umjetnosti, započinje svoj pohod pokoravanja velikog nepoznatog, od bijele kocke do crne sobe, svježinom osvježivača i svečanošću pape. Konstrukcijama, videima, interaktivnim uređajima, slikama, instalacijama, pisanjem ili glazbom, France Distraction uzima najviše od svake prilike, bilo da se radi o skromnim materijalima ili onim dragocjenima. Estetička crta koje se otkriva u njihovom radu slična je sportskom igralištu gledanome odozgo. Proksemija i slobodne asocijacije leže u središtu ovog stalno-promjenjivog, vedrog ishoda, koji lagano poguruje granice umjetničke prakse.
Oliver Frljić (1976.) -- Diplomirao je 2002. filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu družbe Isusove u Zagrebu, te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti. Za predstavu „Blizanke” DK Dubrava dobio je tri nagrade za najbolju režiju (Hrvatski centar ASSITEJ, Naj, naj, naj festival, Dječiji pozorišni festival Pozorište Zvezdarište). Za predstavu „Turbo-folk” HNK Ivana pl. Zajca dobio je nagradu za najbolju režiju na međunarodnom festivalu komornog teatra Zlatni lav, a predstava je dobila i festivalski Grand Prix. 2009. trijumfira na Festivalu malih scena u Rijeci gdje su dvije njegove predstave podijelile nagradu za najbolju predstavu: “Turbo-folk” i “Bakhe”. Također, dobiva i nagradu Anđelko Štimac za najbolju režiju. Te godine počinje njegov pohod na međunarodnu scenu kao najistaknutiji hrvatski kazališni redatelj mlađe generacije. Predstava „Turbo Folk“ selektirana je 2010. na najprestižniji europski kazališni festival Wiener Festwochen. 2011. u Teatru ITD režira predstavu „Mrzim istinu!“ po vlastitom predlošku u kojoj koristi vlastitu obiteljsku povijest i postavlja je u kazališni kontekst.
Leentje Vandenbussche (Bruges, 1984.) obrazovala se na području 3-D dizajna pri Royal Academy of Fine Arts u Gentu. Njezino je stvaralaštvo mješavina kazališta/performansa i vizualnih umjetnosti. Osnovne teme njezinog stvaralaštva su javni prostor, voajerizam te potraga za pristupačnim konceptom i iskustvom.
Zadnjih pet godina Leentje Vandenbussche radi na diptihu “Sve i Ništa”. Grafičkim istraživanjem propitkuje dualnost između “svakodnevne upotrebe riječi” i njihovog “egzistencijalnog” značenja. Ovaj je osobni process bio početna točka za kasniji fizički prijevod koncepata u dvije izvedbe.
Prva izvedba “Beckett je na svom mjestu” pokazat će zagrebačkoj publici kako “Ništa” može biti Sve. Nakon završetka magisterija kazališne znanosti na Sveučilištu u Antwerpu, započela je drugi dio diptiha – “Sve”. Započela je opsežno dvogodišnje istraživanje, s nekoliko manjih izvedbi i intervencija u međuvremenu: ‘Waiting on Godot from A to Z’ (Back to Beckett festival, Monty / Muhka, Antwerp), ‘M2’ (De Tijd, Antwerpen), ‘Seizoenarbeiders’ (Campo, Gent) and ‘Everything with Joi’ (‘InteatroFest’ Polverigi-Italy). Leentje Vandenbussche članica je kazališnog kolektiva zie!duif. S izvedbom “Stockholm” (Grupa za samopomoć za iskompleksirane strance) osvojili su prvu nagradu na Theater aan Zee (Oostende) 2008. i Fringe (Amsterdam). Trenutno radi na projektu
“X / An exercise in disappearing (X / Vježba nestajanja)”, produkciju o umiranju.
UZ PODRŠKU:
